Baudelaire i Pariz kao kolijevka modernizma

Baudelaireova sjenica povod je da se njezin autor, Roberto Calasso, pobliže predstavi hrvatskoj javnosti. Za njega u svijetu kažu da je književna institucija za sebe. Osim što već četiri desetljeća upravlja talijanskom nakladničkom kućom Adelphi, objavio je petnaest vlastitih knjiga o različitim svjetovima kao što su hinduska mitologija ili Tiepolova uporaba ružičaste boje. Između njegovih djela posebno valja istaknuti niz od sedam svezaka koji trajno privlače pozornost u svijetu.

Navodimo ih u nekoliko riječi, redom kako su objavljivani: La rovina di Kasch (Propast Kascha, 1983) povezuje legendu o afričkom babilonskom tornju sa svim i svačim – od Talleyranda do Freuda i Marxa – izazivajući oštre kritike; Le nozze di Cadmo e Armonia (Svadba Kadma i Harmonije, 1988), Calassovo najpopularnije djelo, ocrtava polifoničnu viziju grčkoga mita i govori o tome kako današnje čitateljstvo prihvaća grčku kulturu; Ka (Tko, 1996) prodire na Istok i prepričavajući Mahab­haratu raspravlja o indijskom duhu; K. (2002) je čudesna meditacija o jednom čovjeku, o Kafki i njegovu svijetu; Il rosa Tiepolo (Tiepolova ružičasta, 2006) opet se bavi pojedincem i usput ispituje ezoterijsku podlogu umjetnosti predrevolucionarne Europe; La Folie Baudelaire (Baudelaireova sjenica, 2008), kao freska čitave civilizacije, obrađuje zaraznu pojavu simbolističke poezije koja će se definirati kao „moderna“; L’ardore (Žar, 2010), kao nastavak prve knjige, vodi čitatelja kroz vedsku književnost iz 8. st. prije Krista i tako zatvara krug.

Iako se na prvi pogled čini da je riječ o heterogenim temama, kad se zađe u njihovu strukturu, vidi se da su te knjige duboko povezane. Jedan je kritičar to ovako sažeo: „Čitav niz predstavlja Calassovu panoramsku viziju ljudske kreativnosti kao cikličke snage koja je neprekidno u gibanju – od zajedničkih korijena u mitu i obredu do krajnje originalnosti velikih umjetnika odakle neizbježno počinje povratak prema njezinim izvorima.“

Na brojnim predavanjima diljem svijeta Calasso opisuje književnu tradiciju kao neku vrstu živoga stvora, kao „zmiju knjiga“ koja vijugavo putuje kroz stoljeća. Može se reći da se neki kolutovi te zmije sastoje od njegova enciklopedijskoga niza u kojem istražuje vezu između mita i moderne svijesti, posebice kad se pročita procjena u posljednjoj knjizi: „Neočevidno je mnogo prostranije od očevidnoga. Nevidljivo od vidljivoga... Samo zbog toga što jezik baca nepristupačnu sjenu prostraniju od sebe, riječ čuva i obnavlja takvu čaroliju.“

Ideal nekadašnjeg pisca

Roberto Calasso (1941) potekao je iz bogate i ugledne firentinske obitelji, rodivši se u kući koja je bila prepuna knjiga. Njegov djed po majci bio je profesor filozofije, a otac profesor prava na sveučilištu u rodnom gradu. „Samo gledanje njihovih knjiga“, rekao je Calasso u nekoj prigodi, „bilo mi je daleko korisnije nego čitanje mnogih drugih knjiga kasnije...“

Kad mu je bilo trinaest godina, obitelj se preselila u Rim, gdje će Calasso završiti visoke škole i doktorirati s disertacijom iz teorije hijeroglifa. U mladosti se upoznao s velikim brojem istaknutih talijanskih intelektualaca, a s nekima od njih održavat će prijateljske odnose tijekom cijeloga života.

Mnogi se u današnjem svijetu vole požaliti da je potpuno zanemarena književna kultura. Calasso pak uporno zastupa ideal nekadašnjeg pisca dok obrađuje ezoterične teme, predano skuplja rijetke knjige među kojima su i prva izdanja Spinoze, prevodi Nietzschea, bdije nad objavljivanjem stotinjak svezaka suvremene književnosti na godinu – od Nabokova i Borgesa do Kundere i Bolaña. A njegove su knjige, koje i dalje piše rukom, prevedene u tridesetak zemalja.

U jednom su ga intervjuu opisali kao čovjeka koji se izražava krajnje točno i susretljivo, kako talijanski tako i engleski. Iz toga razgovora doznajemo da čita romane i eseje brzo radi posla i sporo radi užitka, da je godinama bio lud za filmovima, da je zaljubljen u fotografiju. Spominjući kako Calasso pravi vrlo uredne bilješke o gotovo svemu što doživi, novinar je sav u čudu zapisao: „U svakom času može izvaditi notes iz kaputa i nešto zapisati, a njegovo zapanjujuće pamćenje svega i svačega kao da se razaznaje u strjelovitom poigravanju njegovih očiju.“

Već u naslovu knjige La Folie Baudelaire čitatelju se nudi učena igra riječima. Jer „folie“ nije samo ludost, zajedničko obilježje svih ljudi; to je također, kako svjedoči značenje riječi u 18. stoljeću, vrtni paviljon, sjenica, mjesto prikladno za sanjarenje.

Nije to prvi put što se u Calassovim knjigama pojavljuje chantre de la modernité. Baudelairea u toj ulozi susrećemo već u Kaschu, gdje autor piše: „U vrijeme kad njemački romantičari još govore o idejama, Baudelaire miješa teološke opaske s mirisima ulice, s nabrajanjem vrste dugova i islandskih lišajeva koji se rabe u receptima.“ Prikazujući ga kao prvoga pjesnika koji je opjevao ljepotu tijela u raspadanju, opisao mješavinu gađenja, dosade i straha u mozgu stanovnika velegrada, pohvalio ono što je do tada u poeziji bilo „perverzno i deformirano“, knjiga uspješno oscilira između kritike i biografije. Iako nedostaje jasno izražena nit koja bi objedinjavala sav taj materijal, ipak se na kraju kristalizira središnja tema: Baudelaire i Pariz kao kolijevka modernizma.

Pola knjige posvećeno je likovima koji su osobno ili duhovno povezani s Baudelaireom. Tu su obuhvaćeni njegovi prijatelji, neprijatelji, ljubavnice, krhka poznanstva i štovatelji. Napose su nam zanimljivi pisci i slikari koje je prezirao ili im se divio – od Ingresa i Rimbauda do manjih, ali bitnih likova, kao što su Madame Sabatier, muza mnogih umjetnika, i Constantin Guys, ilustrator koji je na crtežima ulovio duh života u onodobnom Parizu.

Ali tri su ključna mjesta u knjizi, tri slike. Na početku Baudelaire poziva majku na tajni sastanak u Louvreu: „Nema mjesta u Parizu gdje se može bolje brbljati: toplo je, može se čekati bez dosađivanja, a s druge strane to je za ženu najdoličnije mjesto sastanka.“ U sredini je opet muzej; to je slavni Baudelaireov san u kojem prolazi kroz izložbene trijemove koji su ujedno bludilište, da bi sreo vlastitu dušu u obliku umjetničkoga djela: „Napokon je Baudelaire susreo sama sebe... Biće šćućureno na pijedestalu, zdepasto i ulašteno, govorilo prije svega o stvarima u kojima je drugi bio stručnjak o čamotinji i bolima.“ Treća slika je vezana je uz riječ folie, kako je Saint-Beuve, oslanjajući se na njezinu dvosmislenost, nazvao pjesnikov rad: „Naposljetku je g. Baudelaire našao načina da za sebe, na krajnjoj točki neke trake zemlje koja je na glasu kao nenastanjiva i onkraj granica poznatoga romantizma, sagradi neobičnu sjenicu, dovoljno ukrašenu, dovoljno nagizdanu, ali dovoljno privlačnu i tajanstvenu, gdje se čitaju knjige Edgara Allana Poea, gdje se recitiraju izvanredni soneti, gdje se udiše hašiš da bi se potom o njima raspravljalo, gdje se uzima opijum i tisuću groznih droga u šalicama od najfinijega porculana. Tu jedinstvenu sjenicu, ukrašenu intarzijama usredotočene i složene izvornosti, koja već neko vrijeme privlači poglede prema krajnjoj točki romantične Kamčatke, ja nazivam la folie Baudelaire.“

Calasso bi mogao govoriti o samom sebi kada primjećuje da je Baudelaire bio „potpuno nespojiv s oblikom linearnog razvoja“. Ali usprkos gustoj šumi imena i navoda, razgovorni ton knjige svjedoči da se Calasso zabavljao dok ju je slagao. U njegovu radu nema Baudelaireove melankolije, nema ni razmetanja, osjeća se samo da uživa u gozbi svoga enciklopedijskoga uma, o čemu sam kaže: „Pisanje je ono zbog čega, kao zbog erosa, trepere i postaju porozne pregrade našega ja.“

Zbog svega toga nije bilo nikakvo iznenađenje kad je La folie Baudelaire dobila uglednu francusku nagradu Prix Chateaubriand (2012), koja je tada prvi put pripala piscu koji ne piše francuskim jezikom.

Prevoditeljski izazov

Baudelaireovu sjenicu nije lako čitati, a kako ju je tek teško bilo prevoditi. Calassova rečenica obično je slojevita i dugačka, a njezin sadržaj često je ispunjen veoma mutnim aluzijama. To je zahtijevalo neprekidno konzultiranje rječnika, leksikona i nadasve zahvalna interneta. Jer nam pisac na samu početku knjige gotovo nehajno podastire imena kao što su E. M. Cioran, Gide, Walter Benjamin, Nietzsche, Maurice Barrès, Jacques Rivière i Proust te se tako nastavlja igrati kroz cijelu knjigu.

Ipak najprije treba pohvaliti mjesta gdje je tekst lako shvatljiv i veoma dojmljiv, kao primjerice: „Modernost: riječ na koju su se osmjelili Baudelaire i Gautier da bi se njome loptali malo više od deset godina tijekom Drugoga Carstva, između 1852. i 1863. I uvijek oprezno, svjesni da uvode u jezik tuđ pojam... Modernost? Postoji li pridjev? Osjećaj što ga izražava tako je skorašnji da se riječ vjerojatno ne bi našla u rječnicima... On traži ono nešto što će nam se dopustiti da ga nazovemo modernost; jer se ne nudi bolja riječ da se izrazi ideja o kojoj se radi.“

Uzmimo sada naprotiv rečenicu koju je prilično teško razumjeti: „Stoljećima, od početka sudbine Horapollovih Hieroglyphica, može se reći da se europska kultura razdijelila između polova zamjene (zamjetljive u strasnoj upornosti da se dešifrira, dakle zamijeni) i analogije (zamjetljive u potrazi za korespondencijama, dakle za simboličkim lancem koji bi dopustio da se prelazi, putem sličnosti, iz slike u sliku, ne izlazeći nikada iz kozmičke igre figura).“

Calassov je govor uvijek elegantan, ali nerijetko ostaje neproničan, kao kad govori o Proustu: „Čitavo umijeće življenja sastoji se od toga da se osobama koje nam nanose patnju služimo samo kao stubom koja nam omogućuje da pristupimo k njihovoj božanskoj formi i da tako radosno napučimo svoj život božanstvom. Tko tu govori? Plotin? Ili pak Damaščanin, ili Jamblih? To je egipatska teurgija, krajnjega neoplatoničara, koja se ovdje predstavlja kao ‘umijeće življenja’, dapače kao jedino moguće umijeće življenja.“

Na kraju valja s dužnim poštovanjem pohvaliti nakladničku kuću Vuković&Runjić koja je, prepoznavši iznimnu vrijednost stvaralaštva Roberta Calassa, osim Baudelaireove sjenice (2016), objavila još dvije knjige iz njegova čudesnoga niza: Tiepolovu ružičastu (2011) i Svadbu Kadma i Harmonije (2016).